Vjerujem da svi znate ko je Sadik Sadiković. Čitajući ponovo njegovu knjigu, odlučih da ovdje objavim njegovo razmišljanje o zdravlju koje je napisano u knjizi "Narodno zdravlje" umjesto predgovora. Pisano je 1928. godine, pa i zbog toga ima svoj draž.
Pročitajte i razmislite o poruci koju salje. Čovjek živi dok se o njemu priča i dok ga se sjećaju. O ovom zaslužnom čovjeku pričat će se sigurno još dugo.
"Nisam učen čovjek, niti sam vješt u pisanju da bih mogao ovoj vrijednoj knjizi iskititi predgovor na način kako to rade ljudi od pera. Iako sam od svojih mladih dana tražio u turskim i arapskim knjigama znanje o liječenju ljudi, ipak se cijeli moj rad temelji uglavnom na dugogodišnjem iskustvu i pronalaženju ljekovitih trava kojima obiluje naša zemlja. I mislim da se ne varam ako kažem da je iskustvo ponekad bolje od velike nauke.
Zdravlje je najveće blago na svijetu i teško onome ko ga ne zna čuvati, jer bolest dolazi na kilograme, a odlazi na grame. Zdrav čovjek je vedar, rad ga krijepi, a život veseli. On je i u starosti bodar, jer se ne stari od godina nego od bolesti.
Bolestan čovjek je mrzovoljan, bolest mu pomračuje dušu i zanosi misao. Izbjegava rad, izbirljiv je u hrani, uobražava da je bolesniji i jadniji nego što jeste, te je na smetnji i sebi i svojima. Mnoge duševne mane i poroci imaju korijen u tjelesnim bolestima.
Zato treba čuvati zdravlje. Ako ga izgubimo, treba tražiti što prije lijeka, dok ne bude kasno. Gdje ima liječnik i gdje to bolesnik može, najbolje je da zatraži pomoć od njega, jer ako je liječnik savjesno učio, on mnogo znade i može da pomogne. To treba učiniti osobito kod bolesti koje moderna medicina najsigurnije liječi kao što su sifilis, difterija itd.
Tamo gdje nema ljekara, od davnih davnina su se ljudi sami liječili ili tražili savjet od iskusnih narodnih ljekara, koji su ili predajom od oca na sina, ili kao sakouci naukom i iskustvom stekli stanovito znanje.
Zar nije i naučna medicina skoro svo svoje znanje crpila iz narodnih lijekova, koji se i danas daju umjetno prerađeni i prodaju u apotekama. Pa i ti prerađeni lijekovi u najviše slučajeva pomažu samo naravi koja se odupire i savladava bolesti koje napadnu čovjeka.
Po mome mišljenju, trave su najprikladnije za liječenje. Čovjek je stvoren za biljnu hranu, a to se vidi po njegovim zubima, želucu i crijevima. Meso ga samo kvari, pa ljudi koji jedu tešku hranu kao govedinu, svinjetinu, svinjsku mast, lahko naginju svim mogućim bolestima, slažu oko srca nepotrebno salo i teško se odupiru jačim bolestima.
Alkohol, pomanjkanje gibanja i svježeg zraka skracuje život. Oni ljudi, koji su vezani uz stolicu, počinju poslije četrdesete godine da pobolijevaju. I prvi liječnički savjet je da ostave meso i da se vrate biljnoj hrani. I uistinu, ima dosta vrsta voća i povrća koji čiste krv, pospješuju probavu i čuvaju tijelo od raznih bolesti.
Sigurno ste opazili da mnoge životinje, kad obole, osobito one koje se hrane mesom, kao recimo mačka, neće da okuse mesa, nego se odvuku u vrt, te kopaju, traže ljekovitog bilja, od kojeg će ozdraviti. Pa kako onda da ljekovite trave ne koriste čovjeku, kojemu je bilje određeno za hranu.
Po mome znanju, ljekovite biljke više puta mogu bolje da pomognu nego od njih napravljeni lijekovi hemijskim putem, jer se može vrlo lahko dogoditi da se kod fabrikacije ne upotrijebe svježe trave, a mogu dugim stajanjem da izgube moć i snagu. Osim toga, trave iz naših krajeva, osobito iz krša, mnogo su ljekovitije kad divlje rastu, nego kad se goje umjetno u sjevernim krajevima, gdje ni zemlja nije kao naša, a ni sunce ne sija tako jako kao kod nas. Da se u to uvjerite, uzmit dvije deke kamilice koja cvate u Banatu, a uzmite dvije deke iz Dalmacije, pa i od jedne i od druge napravite čaj i vi ćete vidjeti i po ukusu i po mirisu da je između ova dva čaja velika razlika.
Koliko ljekovitosti imaju trave iz raznih krajeva, možemo lahko raspoznati i po medu, koji spada sigurno u najbolje domaće lijekove i najzdraviju hranu.
Kad bi ljudi živjeli kako to njihova narav traži, bilo bi veoma malo bolesti. Mlijeko, sir, hljeb, maslac, ulje od maslina, zelen, povrće i voće trebalo bi da bude ljudska hrana. Ljudi moraju da se čuvaju, da budu u piću i hrani umjereni, da ne jedu i ne piju prehladno i prevruće, da hranu dobro prožvaću, da paze na se, da se peru i čiste i da rade, jer znojenjem otiču iz tijela škodljivi sokovi. Uz to bi trebali da piju čajeve od ljekovitih trava, koji će pomoći unutarnjem čišćenju i odvratiti mnoge bolesti.
Ako bolest pak uza sve to dođe i navali ognjica, treba pomoći da se savlada, a zato je najbolje odreći se svih gornjih mesnatih hrana i postiti.
Med i kuhano ovčije ili kravlje mlijeko su dovoljni da nas drže u snazi. Nema ništa gore nego li bolesnika ntrpati mesnatom hranom, da tobože ne oslabi. Mršavljenje mu neće naškoditi, nego, naprotiv, osloboditi mu srce nepotrebna sala i ojačati ga. Ovakvim bolesnicima dajte kuhanu vodu sa raznim travama ili sokom od narandže ili limuna jer nekuhana voda, osobito gdje nema izvora, nije uvijek zdrava, a i živa voda ima u sebi gdjegdje dosta kreča, te može i zdravu čovjeku nagnati bolesti u jetri, bubrezima i mjehuru.
Ako bolest nije teška, neka bolesnik ne ostavlja rad pa bio i najlakši. Nema ništa strašnije nego kad se bolesnik samo bavi sa mišlju o svojoj bolesti. On treba da sebe uvjerava da će ozdraviti, da mora ozdraviti. On se treba sa bolešću hrvati, a ne podleći joj. „Ja se ne dam!“ govori svaki pametan bolesnik, jer zalud se tijelo opire bolesti, ako joj duša podliježe. Zato stari, iskusni ljekari nikada ne plaše svoje bolesnike, nego ih, potcjenjujući bolest, hrabre i podižu iz potištenosti.
Duševne boli, zajedno sa tjelesnim ostavljaju na licu, u očima, u mišićima i na čitavom tijelu vidljive tragove. Bolesnikovo srce drugačije kuca. Bolesnik se drugačije ponaša, drugačije govori, drugačije se drži nego zdrav čovjek. Ovakvi znaci, koje ljekari zovu simptomima, otkrivaju vještom liječniku bolesti od koji bolesnik boluje. Ali za to otkrivanje nije dovoljno samo znanje, nego je potrebno dugo iskustvo i upoznavanje samo onih znakova koji su za pojedinu bolest odlučni. Uz to je potrebna i velika pažnja prilikom samoga pregledavanja bolesnika. Meni se je dogodilo da su mi dolazili da traže savjet ljudi potpuno zdravi samo da me iskušaju. Opip bila i jedan dubok pogled bio mi je dovoljan da ih otpremim sa podsmijehom. Jer nema toga bolesnika, koji može kod pregledavanja biti miran, čije bilo neće odati duševni nemir, čije će lice ostati ravnodušno i oko mudro. Ne, moji bolesnici dolaze tjelesno i duševno bolesni, oni za vrijeme pregleda trpe i nadaju se, ali oni odlaze duševno umireni sa nadom u ozdravljenje. Sa raznih strana stižu mi pitanja kako ja raspoznajem razne bolesti. Većina mojih bolesnika me proglasiše vidovitim. Na ova pitanja teško je odgovoriti. Poznavanje bolesti nije lahak posao, za to treba ne samo poznavanje njezinih vanjskih znakova nego poznavanje i duše bolesnikove i našega čovjeka napose.
A sada da se vratim na ljekovite trave.
Kad ste gdjekada u lovu stupali kroz neobrađenu ledinu, kako li ste se ljutili skidajući sitne plodove čička sa svojih nogavica. Ili ako vas je negdje u staroj zidini opržio list skrivene koprive, kako li ste prezirno, sa psovkama na ustima grdili nemarnog gospodara, koji pušta da mu se širi ovakav korov.
Pa ipak, niste bili u pravu. Ove prezrene trave kao i stotinu ostalih neuglednih i divljih, imaju čudesnu moć da čuvaju i vraćaju zdravlje.
U ovoj knjizi naći ćete njihova imena i tačan opis, a za nepoznate vrste i njihovu sliku. Svaki od vas, koji je sam sebi prijatelj neka ih čuva, njeguje, širi i sabire. Njima su se liječili naši stari, njima su junaci vidali svoje teške rane, njihovu moć su opjevale narodne pjesme, gdje ćete čuti kako su njima vile u planini pružale pomoć ranjenim junacima. One su , napokon, i njjetinije i svakom pristupačne, a najljekovitije su u najvećoj pustoši, po visokim planinama ili močvarama daleko od gradova i apoteka.
U ovoj knjizi sabrani su recepti za razne bolesti, a svugdje je navedena mjera i način pripremanja. Veliki broj potječe od mene samoga, dok je ostalo uzeto iz starovinskih knjiga, te iz recepata priznatih narodnih ljekara sviju naroda. Ja sam sve to pregledao i našao da su ovo izvrsni lijekovi, koji ni u jednom slučaju ne mogu škoditi, a mogu samo koristiti. Kod toga sam osobito pazio da razmjeri i mjere pojedinih trava budu radije manji. Ne može se za svakoga odrediti tačna količina, jer će kod jednoga i najmanji dio izazvati isti učinak dok kod druge osobe treba deset puta veća doza. Svako neka na sebi okuša djelovanje lijeka, pa ako je preslab, neka ga pojača, ako je prejak, neka upotrijebi manju količinu trave.
Ovo je razlog zašto nijesam dozvolio da se u ovu knjigu unesu neki lijekovi, koji su – iako brzo i u najviše slučajeva sigurno djeluju – ipak prejaki i mogu se davati samo jakim ljudima zdrava srca. Liječenje po ovoj knjizi proračunato je na duže vrijeme i bolesnici moraju biti strpljivi i tačno se držati propisanih uputa ako žele da potpuno ozdrave.
Bolesnik traži zdravlje, a svejedno je gdje će ga naći. Ovo je tako velika istina da su i neki liječnici dolazili k meni na savjet, a ja sam nastojao da im pomognem, pa se mogu podičiti što među njima imam iskrenih prijatelja koji pravilno procjenjuju moj nesebičan rad. To su ljudi velika ugleda, puni nauke, i dobri praktičari koji su svjesni da, kako kaže naš narod, samo svi ljudi sve znadu, pa ne potcjenjuju moje iskustvo.
Neka ovi moji savjeti donesu obilna ploda i povrate bolesnicima najviše blago na svijetu – zdravlje. Njihova sreća bit će mi najveća plaća.
U to ime, dragi moji čitaoci, ja vas sve najsrdačnije pozdravljam.
Ljubuški, dne 1. maja 1928.
Sadik Sadiković
Počeh istraživati macinu travu jer je izuzetna za žene. I nađoh se u dilemi...
